Dramatičar se rađa u kazalištu

Mišljenja sam da pred ovim uvaženim skupom vrsnih teatrologa, književnih teoretičara, kritičara i

kazališnih praktičara ne trebam tumačiti svoje drame i komedije. To kako pisac doživljava svoja djela če

sto je subjektivno i pogrešno, a iz perspektive gledatelja i analitičara, uglavnom irelevantno i

nezanimljivo.

Stoga sam se odlučio u ovom autoreferencijalnom iskazu progovoriti o tome kako pišem te o svojem

odnosu prema kazališnoj praksi, uz spominjanje tek nekoliko nepoznatih autobiografskih crtica iz

svojega djetinjstva i rane mladosti koje su odredile budućeg dramatičara.

Kao dijete seoskih učitelja, vrlo sam se rano susreo s kazalištem, ali s onim amaterskim. Moja je

majka poput Brešanova učitelja iz Mrduše Donje svake godine, u cilju »kulturnog uzdizanja« našega

sela, režirala jednu ili dvije predstave u Društvenom domu. Usto, moja jedanaest godina starija sestra

studirala je književnost u Zagrebu pa sam zarana bio okružen dobrim knjigama, a u našoj kući često se

razgovaralo o književnosti i kazalištu.

Većina komedija koje je moja majka režirala bile su iz suvremenog života, dok su drame tematski

bile vezane za takozvana »turska vremena«. Sjećam se da su glumci igrali u realističkim kostimima, koji

su bili posuđeni iz kazališta u Požegi. U jednoj od tih predstava iz daleke prošlosti imao sam i ja, kao

desetogodišnjak, svoj prvi nastup, ali iza scene. Naime potkraj predstave jedan od sporednih glumaca

trebao je donijeti žeravicu kojom će turski beg pripaliti svoj čibuk. Moj zadatak bio je prije spomenute

scene iz velike peći žaračem uzeti dva–tri komada žeravice, staviti ih u metalni ibrik i čuvat do trenutka

kada će glumac koji igra begova slugu doći do mene.

Imao sam neopisivu tremu od pomisli da u peći neće biti žara u pravome trenutku, od straha da će

se moja žeravica u ibriku ugasiti ili od pomisli da će mi ibrik ispasti iz ruke kada ga pružim mladom

glumcu.

To uzbuđenje s kojim sam se brinuo da se žar sačuva, to uzbuđenje s kojim sam iščekivao svoju

scenu, nikada nisam zaboravio. Cijelu predstavu odgledao sam iz portala, zabrinut za svoju žeravicu,

postajući svjestan toga koliko su za uspjeh predstave važni i oni koji su iza scene.

Tada sam naučio da svi mi koji nismo glumci, u kazalištu vrijedimo onoliko koliko glumcima

pomognemo da svoj posao obave na što bolji i uspješniji način.

Puno godina kasnije, kao dramski pisac, usudio sam se izreći u nekim intervjuima da je glumac

mjerilo svih vrijednosti u teatru i da svi mi koji pišemo, režiramo, kreiramo kostime i scenografiju ili

organiziramo kazališni život, vrijedimo upravo onoliko koliko svojim djelovanjem uspijevamo glumcima

pomoći da ostvare uvjerljive, životne i sugestivne likove.

Kada sam kao dvadesetogodišnjak otpočeo studirati dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji za

kazalište, film i televiziju, već prvoga tjedna počeo sam redovito odlaziti na kazališne pokuse koje su sa

studentima vodili Izet Hajdarhodžić i Drago Krča, a znao sam proviriti i na pokuse Žiri Radiću, Ivici Boban,

Tomislavu Durbešiću i Jošku Juvančiću. Čim mi se ukazala prigoda, počeo sam ići na pokuse i u

profesionalna zagrebačka kazališta, osjećajući da je pokus mjesto na kojem budući dramatičar mora

naučiti najvažnije vještine vezane uz svoj zanat. Samo na pokusima možemo sagledati vrline i mane

dramskog dijaloga, bogatstvo ili plošnost nekoga dramskog lika, samo na pokusima možemo doprijeti

do dubinske analize značenja određene drame i svake pojedine scene.

Imao sam i tu sreću da me je na Akademiji dramskom pisanju podučavao naš uspješni dramatičar i

književnik Ivan Kušan, dok su mi povijest drame i kazališta, teatrologiju i dramaturgiju predavali vrsni

teoretičari Nikola Batušić, Vladan [vacov, Branko Hećimović i Ranko Marinković, koji je u svojoj osobi na

najbolji način objedinjavao i kazališnog teoretičara i kazališnog praktičara. Uz njih — Georgij Paro držaoje zanimljive seminare iz kazališne prakse, dok sam na Filozofskom fakultetu slušao predavanja Borisa

Senkera.

Već kao student treće godine imao sam sreću da mi je tek napisanu dramu Kreontova Antigona

postavilo Dramsko kazalište »Gavella« pa sam kao dvadesetdvogodišnjak do kraja zagazio u kazališni

svijet, dopuštajući da mi kazalište postane i poziv i zvanje, i sreća i nesreća.

U godinama koje su uslijedile redovito sam nazočio pokusima svake moje drame koja se radila u

Zagrebu. Osluškivao bih glumce i redatelja, a i sve druge suradnike na predstavi, od inspicijenta i

dramaturga do majstora tona, svjetla, scenografa, kostimografa... Svaku primjedbu pažljivo bih saslušao

i o njoj dobro promislio.

Naučio sam da se drama nikada ne može dovršiti u radnoj sobi — dijalog se ne može propitati bez

pokusa, bez živoga glumca koji ga iščitava i pred autorovim očima se zapleće o nespretne rečenice,

tražeći doradu, pomoć, pojednostavljivanje, kraćenje ili nova rješenja.

Već me i svjetska povijest drame i kazališta mogla podučiti da su najveći dramatičari došli iz kazališta,

iz kazališne prakse, što je bio slušaj i sa Sofoklom, Shakespeareom, Molièreom, Goldonijem,

Pirandellom i mnogim drugima.

Doista, dramatičar mora zajedno s glumcima gutati prašinu u kazalištu i na brojnim putovanjima,

poznavati kazališni mehanizam u dušu — od prvog čitaćeg pokusa do generalke mora doslovno svoju

sudbinu, svoju egzistenciju, sreću i nesreću vezati uz novu premijeru, uz novu predstavu.

Svaka drama koja se piše, svaka priča koju smišljamo, svaki lik koji kreiramo, mora se oživjeti na sceni,

svaku rečenicu mora moći izgovoriti glumac od krvi i mesa, a ljudi u publici moraju biti uvjereni u

prirodnost dijaloga koji slušaju, u životnu uvjerljivost prizora koje gledaju. Moraju povjerovati dramskim

licima da nisu mogli postupiti drukčije od onoga kako su postupili u našim dramama i komedijama.

Često se znalo dogoditi da bih neposredno nakon što sam napisao novu dramu, bio toliko nestrpljiv

čuti je li moj tekst kazališno upotrebljiv da nisam mogao dočekati prvi kazališni pokus, nego bih doma

pozvao prijatelje, glumce, redatelje i susjede, s molbom da preda mnom iščitaju moj tekst od početka

do kraja, a potom da mi priopće svoje dojmove.

Moja bi supruga sudionicima toga eksperimenta poslužila ukusnu večeru pa bi razgovor nakon

čitanja bio još ugodniji. Na ta kazališna sijela moji kazališni prijatelji rado su se odazivali, ali kako moja

žena dobro kuha, nikada nisam bio siguran je li to radi mojega novog teksta ili radi njezine večere. U

svakom slučaju te kućne koncertne izvedbe jako bi mi pomogle u radu na novoj drami i u pravilu bih

nakon takvih seansi napisao novu verziju drame.

Možda je važno reći i nešto o tome kako se pripremam za ispisivanje svojih kazališnih tekstova. Ako

su u pitanju drame koje se događaju u prošlosti, u kojima su glavni junaci stvarne osobe, onda se

potrudim pročitati što više knjiga o tim ljudima i o tom povijesnom razdoblju, a potom sve to potisnem

u drugi plan i pristupim pričanju svoje priče, kojoj su u prvom planu odnosi među likovima. Od poznatih

osoba u pravilu uzimam samo onaj aspekt njihove biografije koji mi treba za gradnju dramskog lika

kakav sam zamislio i za koji osjećam da ima što za poručiti današnjem gledatelju. Ako su u pitanju

izmišljeni likovi, onda prije pisanja izmaštam njihovu biografiju, u kojoj pokušavam odgovoriti na to

kakvi su bili u djetinjstvu, iz kakve obitelji dolaze, što su sve proživjeli do trenutka kada počinje moja

drama i, naravno, kakav je njihov obrazovni, socijalni i emotivni profil. Kada su mi jasni junaci, pristupam

ispisivanju nacrta buduće drame — a to znači da ukratko skiciram što će se dogoditi u kojoj sceni. I tek

u trenutku kada mi je jasno kako moja drama počinje, kako se razvija i kako je želim završiti, pristupam

ispisivanju prve verzije.Ispisivanje prve verzije novoga teksta za mene je najveće zadovoljstvo, to su najljepši trenuci pisanja.

Nerijetko se dogodi da, unatoč preciznom planu, izmijenim puno toga, dogodi se da i drugačije završim

tekst i na drugačiji način poentiram, ali nikada nisam kretao u ispisivanje prve stranice, a da prije toga

nisam osmislio cijelu dramu.

Svaka moja drama, baš poput i mojih romana, imala je najmanje tri ili četiri verzije, a katkad se znalo

dogoditi da ispišem čak i sedam ili osam verzija.

Biti dramski pisac znači doživjeti u kazalištu i oko njega sve i svašta, i uspone i padove. Nagledao sam

se i sjajnih i očajnih i prosječnih drama načinjenih prema mojim tekstovima. Srećom, za sve nas pisce,

a i za našu publiku, loše predstave u pravilu žive kraće od kvalitetnih, ali neke rane svejedno dugo bole.

Na to se mora naviknuti i s time računati svaki dramatičar na ovome svijetu. I osim povremenih

nesporazuma i nezadovoljstava, nikada, baš nikada za neuspjeh predstave nisam krivio redatelja ili

glumce. Mislim da svaki redatelj i svaki glumac pristupa dramskom tekstu u najboljoj namjeri, želeći da

nastane dobra predstava, ali kako je kazalište sintetička umjetnost, dovoljno je da samo jedan od

elemenata u tom spoju nije pravi pa da cijela predstava propadne. Usto, ne smijemo zaboraviti da je i

publika gradbeni element predstave, ali on ostaje nepoznanicom do same premijere.

Kako su neke od mojih drama i komedija dosegnule brojne premijerne izvedbe širom svijeta, poput

Ljubavi Georgea Washingtona (29 premijernih izvedbi), Kreontove Antigone i Noći bogova (svaka po 15

premijera) ili Sve o ženama (16 premijernih izvedbi), novinari me često pitaju da im otkrijem »tajnu

uspjeha«. Tim pitanjem uvijek me dovedu u nepriliku jer zaboravljaju da su neki moji tekstovi imali tek

jednu, dvije ili nijednu premijeru pa bi me s pravom mogli pitati i za tajnu neuspjeha. Naime ni ja, kada

dovršim novi tekst, ne mogu sa sigurnošću znati hoće li mi neka drama dosegnuti brojne izvedbe ili će

imati skroman učinak kod publike. Doista, poput ljudi, i dramski tekstovi imaju svoju sudbinu i njihov

život ne ovisi samo o tome kakvi su oni, nego i o tome kakav je odnos okoline prema njima, a to ni jedan

pisac sa sigurnošću ne može prognozirati.

Usudio bih se reći da i mi pisci i gledatelji u dramama i komedijama tražimo prepoznavanje života i

likova, koji će kroz svoje egzistencijalne nemire, kroz svoju iznenadnu pustolovinu progovoriti nešto

bitno i o nama samima.

Nakon svih ovih godina provedenih u teatru shvatio sam da je moj posao pisati kazališne priče,

ustrajati u tome da budu što uvjerljivije, sugestivnije, životnije. Naravno, u komedijama donijeti humor

koji će biti humor prepoznavanja karaktera i društvenog miljea u koji su te komedije situirane. U

konačnici, moj je zadatak biti u blizini redatelja i glumaca ako požele u dijalogu sa mnom doći do boljih

rješenja u tekstu ili otkloniti svoje sumnje i nedoumice.

Iako svi koji su zagazili u kazalište znaju koliko nam to isto kazalište zna pružiti gorčine, ja eto, sebe

držim sretnim čovjekom. Svoj život u teatru započeo sam kao dječak koji se brine da se žeravica u ibriku

ne ugasi, nastavio kao mladić, a potom kao zreo čovjek, koji nastoji svojim dramama i komedijama

pružiti što više žeravice na kojoj će se ogrijati brojni glumci i gledatelji, koje uvijek imam na umu dok

ispisujem svoje kazališne priče.

(»Krležini dani« Osijek, 2007)