O kazalištu

Sve što je napisano o kazalištu bez poznavanja kazališta iznutra, bezvrijedno je.

Pisati o kazalištu, ili pisati za kazalište, ima smisla samo ako pisac živi u kazalištu i za kazalište.

Od starih Grka, preko Molièrea, Shakespearea, Lope de Vege pa do Goldonija, Schillera, Ibsena,

Strindberga, Pirandella, kazalište grade i kazalištu darivaju upotrebljive drame samo ljudi prakse, ljudi

koji su s glumcima gutali prašinu.

Isto je i s najznačajnijim teoretičarima kazališta — i oni su uvijek dolazili iz prakse (Stanislavski,

Brecht, Jouvet, Brook...).

I jedni i drugi svjesno su bili u službi scene i publike.

Tek nakon Drugoga svjetskog rata doživjeli smo snažniji prodor kabinetskih pisaca, redatelja i

kritičara, koji pokušavaju biti iznad teatra, koji dolaze iz sfere teorije i koji uza sav svoj trud, i često

neospornu načitanost i erudiciju, umjesto da postignu tu svoju željenu poziciju onoga tko je IZNAD

teatra, ostvaruju tek to da trajno ostaju IZVAN teatra.

Tanka je granica između modernog i inovativnog s jedne strane, te pomodnog i papirnatog s druge

strane.

Tko zaboravi publiku, doživjet će prije ili kasnije da će publika zaboraviti njega. Tko poništava glumca

kao središnju figuru kazališta, poništava i kazalište samo.

Možemo zamisliti kazalište i bez pisca i bez scenografa i bez kostimografa i bez redatelja i bez

kazališne zgrade i bez kazališne uprave... Jedina dva elementa bez kojih ne možemo zamisliti ni kazalište

ni predstavu su GLUMAC i PUBLIKA.

Pojednostavljeno govoreći, matematičkim rječnikom možemo ustvrditi: GLUMAC + PUBLIKA =

KAZALIŠNA PREDSTAVA.

Izričući ovu konstataciju, izrekao sam ono što je bilo jasno svima na ovome svijetu više od dvadeset

stoljeća.

Doista, nema kazališne predstave bez glumca i publike. Svi mi ostali možemo biti kazališno svrhoviti,

manje ili više važni, samo ako uvažavamo tu jednostavnu jednadžbu: GLUMAC + PUBLIKA = KAZALIŠNA

PREDSTAVA.

Za devedeset i devet posto kazališnih gledatelja i danas je više nego samorazumljiva ta jednostavna

misao. Ali pojavom kazališnih festivala te kazališnih redatelja, kazališnih kritičara, kazališnih ravnatelja i

kazališnih autora koji žele biti IZNAD kazališta, dobili smo predstave koje ne žive prirodnim životom,

nego žive od festivalskih izvedbi, kazališnih nagrada i medijske promidžbe.

Unatoč svemu tome, istinski teatar i dalje živi ploveći između zavodljivog zova pomodnosti i inertne

staromodnosti.

Vas vjerojatno više zanima što istinsko kazalište JEST, nego što NIJE, te kako se postaje istinskim

kazališnim piscem, čovjekom kojega uvažavaju i GLUMCI i GLEDATELJI, ta dva neosporna temelja na

kojima je izgrađena baš svaka kazališna predstava.

Kada mi pristupi mladi pisac koji želi pisati drame i komedije, pa me zapita što mu je nužno činiti da

bi postao dobar dramatičar ili komediograf, ja mu uvijek dam jednostavan savjet — kažem mu da ode

na kazališne pokuse i da u šutnji promatra rad glumaca na novoj predstavi i to od prvog pokusa pa do

generalne probe.POKUS je laboratorij u kojem će mladi autor spoznati sve zakonitosti kazališnog mehanizma. Na

pokusima će procijeniti vrijednost dramskih dijaloga, razlučit će životnu rečenicu od papirnate, sagledat

će mane i vrline opisanih karaktera, spoznat će i bît redateljeva zanata, susrest će se sa svim kreatorima

predstave od scenografa i kostimografa, do dramaturga, kompozitora, oblikovatelja svjetla, ton

majstora, inspicijenta, nervoznog ravnatelja, frizera, šminkera, garderobijera...

Kazališni pokus jedino je mjesto na kojem možemo naučiti što je to kazalište. A tek potom, ili

paralelno s time, budući mladi pisac može čitati teoretske knjige koje su ispisali teatrolozi i kritičari te

memoarske knjige kazališnih praktičara. Teorija i zapisi kazališnih praktičara dobivaju na vrijednosti tek

kada ih budući kazališni pisac može usporediti s osobnim iskustvom upoznavanja kazališta iznutra.

Čitati samo teoriju, a ne zaroniti u praksu, znači odlučiti se za beskorisni, jalovi put koji će nas udaljiti

od onoga što kazalište uistinu jest.

Često sam savjetovao mladim piscima da istu predstavu pogledaju deset ili dvadeset puta. Ne samo

zato da bi bolje proniknuli u samu predstavu, nego i zato da bi osvijestili da ne postoje dvije jednake

reprize. Svake je večeri drugačija publika, a ni glumci, ma kako precizni bili, nikada ne mogu biti isti.

Dakle — svake je večeri pred nama drugačija predstava.

Kazalište doista može biti predivno mjesto na kojem ćemo prepoznati i doživjeti suvremeno

osjećanje svijeta, zgusnut prikaz naših nemira, strahova, uspona i padova, odbljeske strasti, vrhunce

humora i intelektualne dosjetljivosti, psihološke i emotivne lomove, te preko svega toga doprijeti do

najdubljih životnih spoznaja.

Ali ne smijemo zaboraviti da je riječ o sintetičkoj umjetnosti, kod koje se mora sretno poklopiti puno

bitnih elemenata, od teksta i glume do režije, scenografije, kostimografije i publike, da bi se ostvarila

istinska čarolija.

Ne smijemo zaboraviti da ćemo kao strastveni gledatelji, po matematičkom zakonu vjerojatnosti,

vidjeti više loših nego dobrih predstava. Na deset odgledanih možda tek jedna bude izvrsna, po našem

ukusu.

Ali i zbog te jedne izvrsne, svaki put kada ulazimo u kazališnu zgradu, ulazimo s nadom da će baš ta

večer i ta predstava biti posebna, sugestivna te naše pažnje i vremena vrijedna.

Pisati, glumiti, režirati — znači tumačiti ovaj svijet, prepričavati ga na začudan i atraktivan način,

nasmijavati ljude, postavljati pitanja, davati odgovore, razobličavati laži i ljudske mane, tragati za

istinom, pružati emociju, izazivati emociju...

Pisati kazališne drame i komedije — ima li išta ljepše od toga? Na papiru nas sve rečenice slušaju,

naša »kula od karata« izgrađena je upravo onako kako mi želimo. Uživamo u toj slagalici, u toj

kombinatorici, u prikazivanju karaktera kako ih mi vidimo i doživljavamo.

Ali krenuti sa svojim kazališnim tekstom u pustolovinu nastanka predstave često znači veliku muku,

razočaranje, tugu.

Nema tužnije osobe na ovome svijetu od dramatičara koji gleda svoju dramu na sceni u obliku kakav

nikada nije ni poželio ni zamislio, u obliku koji iznevjeruje sukus njegova teksta do te mjere da se mijenja

i značenje i poruka djela.

To u piscu izaziva bol i mučninu, poput iznevjerene ljubavi, neočekivano prekinutog prijateljstva, ili

naglog očitovanja mržnje od osoba koje smo simpatizirali. S druge pak strane, nema sretnijega bića od

dramatičara koji gleda svoj tekst oživljen na sceni na pravi, sugestivni način, uz briljantne glumce,

inteligentno režiran i primjereno opremljen maštovitom scenografijom, odgovarajućim kostimima,

poticajnom glazbom, svjetlosnim ugođajem, pokretom, zvučnom kulisom...Ne mogu ni pobrojati koliko sam puta sebi obećao, nakon propalih izvedbi, da više nikada neću pisati

za kazalište, koliko puta sam se razočarao jedva čekajući da pobjegnem sa »svoje« premijere.

A opet, toliko puta su mi glumci i redatelji priredili ugodna iznenađenja, na pravi način odgovorivši

svojom kreativnošću na moj tekst, da sam još danima nakon toga »lebdio dva metra iznad zemlje«,

osjećajući da nema ljepše i snažnije umjetnosti od kazališne predstave i sretnijega bića od dramatičara

koji na izravan način može »opipati« publiku uvučenu u njegov svijet, dodirujući ljubav i oduševljenje

ljudi koji ispunjena srca izlaze s netom odgledane predstave.

Pisati ili ne za kazalište, pitanje je sada, jučer i sutra. Pitanje je puno sumnji, strahova, nadanja,

zanosa, dvojbi...

Pisati ili ne za kazalište, pitanje je trajno, na koje nikada nemam spreman odgovor.

Ali kada se rodi intrigantna ideja za novu dramu, koja me ne pušta na miru danima, tjednima, kada

pomislim na glumce u čijoj sam glumi uživao, kada se sjetim gledatelja do kojih mi je stalo — odgovor

postaje tako jednostavan.

(jesen 2008)