O romanima i knjigama

Kao dijete volio sam puno čitati. To se nastavilo u mladosti, a produljilo se sve do danas. Volim knjige,

volim ih dodirivati, volim boraviti u novim i starim knjižnicama. Volim gradske i seoske knjižnice. Volim

školske knjižnice. Volim velike i male knjižnice. Volim knjižare i antikvarijate. Volim kuće u kojima mogu

pronaći sobu u kojoj je polica s mnogo knjiga.

Kao dijete ponajviše sam čitao romane, to se nije promijenilo ni u mladosti, tako je i danas.

Sa šesnaest godina u nekim sam novinama, ili tjedniku, pročitao tekst o SMRTI ROMANA. Neki

sveučilišni profesor govorio je o tome da će roman uskoro umrijeti, da je kraj toga književnog oblika i

da pisci u romanima više nikada ništa novo i originalno neće napisati.

Tako mi je žao što nisam upamtio ime toga profesora, a ni naziv tiskovine u kojoj sam to pročitao.

Samo se sjećam da sam danima poslije toga bio jako žalostan i uznemiren što će roman uskoro umrijeti

i što stojim na svršetku (da ne kažem na rubu) jedne epohe.

Naime iako sam u to vrijeme čitao i pjesme i kratke priče, iako sam znao pročitati i poneku dramu i

komediju, za mene je roman bio »kraljica« književnosti. Ponajviše sam njih čitao, oni su mi doista pružali

najveći užitak, pa možete zamisliti koliko me je pogodila ta najava da će moj »miljenik« uskoro umrijeti.

Sada imam četrdeset i sedam godina. Dakle, taj nesretni članak sam pročitao prije trideset i jednu

godinu. U međuvremenu, roman nije umro. Usudim se reći da je življi nego ikada. Pri posjetima

knjižnicama i knjižarama mogu se osvjedočiti da čitatelji ponajviše žude za romanom.

U proteklih trideset godina napisano je doista puno kvalitetnih romana na svim krajevima svijeta.

Ali ona izjava da će roman uskoro umrijeti, još i sada mi s vremena na vrijeme zazvoni u ušima.

Pitam se što je bilo u glavi toga sveučilišnog profesora kada je izrekao tu misao? Na osnovi čega je

došao do toga zaključka? Kako se usudio prognozirati budućnost, prognozirati ljudsku kreativnost,

odnosno izostanak ljudske kreativnosti i promjenu sklonosti čitalačke publike? Na što je sve mislio

profesor dok je iznosio svoju tezu?

Dijalektički gledano, sve što je rođeno, prije ili kasnije mora umrijeti. Stoljećima je u brojnim

narodima poezija bila kraljica književnosti pa je, u jednom trenutku, roman zasjeo na taj tron. I nije

isključeno da će jednoga dana roman izgubiti svoju privlačnost.

Ali da bi se to dogodilo, čini mi se da bi na ovome svijetu morali živjeti neki drugi ljudi. Ljudi koji

osjećaju drugačije nego mi današnji.

I ma koliko se svijet izmijenio u protekla tri desetljeća i u tehnološkom i u društvenom smislu, vidim

da i današnji desetogodišnjaci gutaju romane, kao da se ništa nije promijenilo.

Prije petnaestak godina pročitao sam da će se u bliskoj budućnosti prestati tiskati knjige. Prije

desetak godina ta je tvrdnja bila potkrijepljena brojnim pokušajima plasiranja na tržište tzv. e–knjige ili

elektroničke knjige.

Neki popularni pisci počeli su svoje romane plasirati prvo na internetu, i činilo se da otpočinje nova

era, činilo se da će uskoro i KNJIGA UMRIJETI.

Sjetio sam se svih onih predivnih knjižnica u kojima sam uživao. Prisjetio sam se taktilnog odnosa

prema meni najdražim knjigama. I ponovno sam osjetio nelagodu zbog sudbine koja je namijenjena

mojem naraštaju.Srećom, sve te prognoze od prije deset godina izjalovile su se. Nisam upoznao nijednog čovjeka koji

bi mi rekao da je pročitao roman na internetu, a knjige se iz godine u godinu tiskaju u sve većem broju,

čak i u Sjedinjenim Američkim Državama, koje su prve plasirale vijest o skorašnjoj SMRTI KNJIGE.

Internet je postao sjajno sredstvo najbržeg prikupljanja i razmjenjivanja informacija, povezao je na

jeftin i jednostavan način ljude koji žive na različitim krajevima svijeta. Internet je uspio oduzeti čitatelje

novinama i gledatelje televiziji i filmu. Ali nisam primijetio da je knjiga izgubila bitku s tim novim

medijem.

Kao što ni kazalište nije nestalo s pojavom radija, filma i televizije. Nego je njihovom pojavom

kazalište postalo još više svoje, posebno i nezamjenjivo.

Stoga vjerujem da ni tiskana knjiga neće izgubiti bitku s internetom, niti s bilo kojim drugim medijem.

I kao što znamo da snimka kazališne predstave nikada ne može biti sugestivna poput predstave

gledane u kazališnom ambijentu u zajedništvu s nekoliko stotina gledatelja, tako ni knjiga na internetu

nema istu privlačnost poput tiskane knjige.

Ali sumnja je posijana i strah zbog moguće smrti knjige ili romana i dalje me zna obuzeti s vremena

na vrijeme.

Pustimo sada na trenutak »proroke« smrti knjige, pustimo i onoga sveučilišnog profesora futurista

koji je predviđao skori svršetak romana, pustimo sve one koji su godinama tvrdili da se više neće tiskati

knjige, pa su i oni o tome napisali i otisnuli knjigu.

Promotrimo nešto drugo.

Postavimo sami sebi drugačije pitanje.

Zašto je nama koji danas živimo, volimo, patimo, mrzimo, opraštamo, prijateljujemo i samujemo...

zašto je nama današnjima roman tako važan, zašto tako često posežemo za njim?

Pitanje nije nevažno.

Odgovor može biti glup, banalan, pogrešan..., ali pitanje i potraga za odgovorom čine mi se važnim.

Moj odgovor možda neće biti vaš odgovor. Možda postoji onoliko milijuna odgovora na to pitanje

koliko je milijuna čitatelja na ovome svijetu.

Svejedno, pokušat ću iskazati svoje mišljenje o tome zašto roman i danas, u jesen 2008. godine, ima

povlašteno mjesto u književnosti, a i u mojem srcu.

Jednom riječju: roman me ponajviše podsjeća na život u totalu. A to nije slučaj ni s jednom

glazbenom kompozicijom, slikom, kratkom pričom, skulpturom, dramom, pjesmom...

Katkad kod nekih romana, kod nekih pisaca, prvo poglavlje naliku- je stvaranju svijeta. Autor nas

svjesno ili podsvjesno postupno uvlači u svijet koji je nastanjen unutar prednjih i stražnjih korica.

Taj svijet ima specifičnu boju, okus i miris. Rečenice su poput zraka. Katkad je u pitanju reski planinski

zrak, a katkad u nosnicama osjećamo vlagu, tjeskobu i pritisak koji ne popušta do zadnje stranice.

Teško sam disao čitajući neke knjige.

Kroz poglavlja sam se probijao teškom mukom, kao da sam prolazio kroz polumračne memljive

katakombe. Suosjećao sam s junacima osuđenima na život u takvim prostorima, osuđenima na takvo

disanje, na takav zrak.

Za neke sam romane osjećao da su razdijeljeni na četiri dijela, koja su nalikovala na četiri godišnja

doba. Ponajčešće su to bili tipični obiteljski »srednjoeuropski« romani.Njihova kompozicija nerijetko je počinjala ovako: prvi dio je bio proljeće, drugi dio je bio ljeto, treći

dio je bio jesen, dok se roman završavao četvrtim i posljednjim dijelom koji je dočaravao zimu.

U tim romanima, koje volim nestručno i laički nazivati »romanima četiriju godišnjih doba«, radnja

se katkad pripovijeda i iz perspektive zime, koja se prisjeća proljeća, pa ljeta, pa jeseni, da bi opet sve

završilo u zimskom ugođaju.

Bilo je romana nastalih nedugo nakon Prvoga svjetskog rata, pa i onih u vrijeme hipi pokreta, koji su

bili jedno snažno proljeće. Takvi romani i pisci nisu željeli znati ni za zimu, ni za jesen, ni za sparno ljeto.

Bilo je i sumornih romana koji su od prve do posljednje stranice bili jedna hladna zima, nakon čijega

čitanja nas je još jako dugo nastavila prožimati hladnoća.

Ali bez obzira da li roman miriše na sva četiri godišnja doba, ili samo na jedno, bez obzira na to

događa li se cijeli roman u jednome danu, ili roman opisuje stotinjak godina neke obitelji ili nekoga

mjesta, mi nakon čitanja svakoga romana imamo osjećaj da smo posjetili jedan specifični svijet, ili

odživjeli jedan cjeloviti život.

Za razliku od kratke pjesme, kratke priče, ili drame fokusirane na samo jedan izdvojeni događaj,

roman sugerira putovanje kroz specifični sveobuhvatni život, roman je simulacija specifičnog svijeta.

Roman je život.

Roman je svijet.

U romanu ćemo pronaći i poeziju i dramu i filozofiju i psihologiju i politiku i emociju i racio i prošlost

i sadašnjost...

Roman je umjetnička tvorevina sazdana od različitih građevinskih materijala, koji zajedno čine

jedinstvenu građevinu.

Roman mora uzimati iz života da bi mogao djelovati životno.

Romanu je nužna nesputana imaginacija koja ne robuje stvarnosti u kojoj živimo.

Roman žudi za savršenom formom koja neće sputavati fabulu.

Roman je pod potpunom kontrolom autora samo dok nastaje. Kada se otisne, roman živi svojim

životom, tako da nijedan autor ne može biti odgovoran za čitateljeve asocijacije, na koje ponajčešće

nije ni pomišljao u procesu pisanja.

Prvi i posljednji romani nekih autora bili su potpuno izvan kontrole svojih tvoraca, jer je na početku

i na svršetku života stupanj čovjekove iskrenosti ponajveći.

Dobar i loš roman imaju brojne sličnosti, što dovodi do toga da se već stoljećima tiska nebrojeno

mnogo suvišnih romana.

Romanopisci, htjeli to ili ne, pišući svoje romane, otkidaju i od svojega života. Upravo zbog toga,

potkraj života, mnogi plodni romanopisci potpunije borave u svojim romanima, nego u svojem tijelu.

Unutarnji život junaka u romanu je važniji od vanjskih događaja. Ali ako unutarnji život nije smješten

u kontekst vanjskih događaja, cijeli će roman djelovati neuvjerljivo, papirnato.

Čitajući različite romane, napisane u različitim zemljama kao da tragamo za svojim mogućim, a

neostvarenim životima.

Upoznavajući brojne romaneskne likove, mi kao da tragamo za sobom u drugim ljudima.

Često se iznenadimo koliko nas ima u životima koji su različiti od našega.I ma koliko racionalno pokušavao odgonetnuti zašto milijuni ljudi svakodnevno posežu za romanom,

tajna besmrtnosti toga književnog oblika nikada neće biti do kraja razotkrivena.

Rekao bih da roman, poput ptice Feniks, uvijek nađe način da se rodi iz svojega pepela, življi i

blještaviji nego što je bio u prethodnom životu.

I tako dolazimo do toga da proroci »smrti romana« nisu znali prepoznati da su znakovi smrti uvijek

bili nagovještaj novoga rođenja.

(jesen 2008)