Originalna i imitativna književnost danas

ORIGINALNA I IMITATIVNA KNJIŽEVNOST DANAS

U europskim zemljama život je sve manje originalan. Uzrok tome je globalizacija koja dovodi do toga

da polako nestaju razlike u stilu življenja kod brojnih europskih naroda, što za posljedicu ima bezličnu i

imitativnu umjetnost.

Ljudi se u europskim zemljama, a sve više i na drugim mjestima na ovom planetu, indoktriniraju

idejom univerzalnih umjetničkih vrijednosti, idejom koja zvuči primamljivo i producentima umjetničkih

djela i umjetnicima, jer vjeruju da će, ako naprave takvo univerzalno umjetničko djelo, osvojiti cijeli

svijet, a time i zaraditi velik novac.

Brojni književnici počinju pisati imajući pred sobom ideju stvaranja svjetskog bestsellera i

prilagođavajući se zahtjevima heterogenog svjetskog tržišta.

Na taj način nastaju djela koja nemaju mnogo veze sa sredinom u kojoj su stvorena.

Pisci bi trebali pisati bez tih namjera, trebali bi slijediti svoje misli i osjećaje, bez predumišljaja o

globalnom uspjehu.

Sve donedavno mali narodi i male književnosti u Europi pružali su bitno zdraviji kontekst za stvaranje

književnih djela bez toga komercijalnog pritiska. Na žalost, zadnjih godina velike svjetske izdavačke kuće

nametnule su se i u tim zemljama u koje zahvaljujući snažnom marketingu i snažnoj promidžbi

importiraju svoje bestsellere te formiraju književni ukus, afirmirajući književna djela koja nemaju

dovoljno kvalitete da bi poživjela dulje od jedne ili dvije sezone.

Dokinut je prirodan život književnih djela — reklamne mašinerije manjih izdavačkih kuća, u manjim

zemljama, imitiraju velike izdavačke kuće iz velikih zemalja, što za posljedicu ima tretiranje domaćih

pisaca i domaćih djela kao obične robe, koju treba što bolje upakirati i prodati, uz što veću galamu.

U svemu tome, nažalost, sudjeluje i velik broj književnih kritičara i urednika u medijima, koji se

izravno stavljaju u reklamnu službu pojedinih izdavačkih i književnih lobija. Da nesreća bude još veća,

filmka industrija svojom snagom i popularnošću na višestruk način djeluje i na svjetsku književnost. Ona

književna djela koja dožive filmovanje ili televizijsku ekranizaciju, nameću se kao važnija od onih koje ta

sreća mimoiđe.

Na posredan način uspjeh nekoga filma koji je rađen prema romanu, određuje i zanimanje za taj

roman i njegov tretman kod čitatelja i kod stručne književne javnosti.

Mnogi pisci počinju pisati svoja književna djela (romane, drame i priče) misleći na to kako da ih učine

što pogodnijima za filmovanje ili za televizijsku ekranizaciju.

I dok je na početku svoje pojave film krao i imitirao književnost, sada imamo obrnutu situaciju —

književnost imitira film, na način da mu želi biti podatnom. Tako dobivamo imitaciju imitacije, u čemu

strada izvorno književno nadahnuće.

Mnogima je danas ideal napisati roman koji će osvojiti cijeli svijet, brojne zemlje i narode. A da bi

neko djelo osvojilo mnoge kulture, autor nužno mora više misliti na univerzalne elemente, nego na

elemente posebnosti svojstvene sredini u kojoj je odrastao i u kojoj stvara.

Na taj način pisci se udaljavaju od svojega izvorišta, na taj način dobivamo bezličnu književnost koja

u konačnici istinski ne osvaja nikoga.

Naravno, na sve ovo javlja se i druga vrsta reakcije u umjetniku koji žele izbjeći ovu zamku — a to je

bijeg u svojevoljni radikalni hermetizam. Tako imamo sve više književnih djela koja se opiru zakonima

tržišta, ali koja se ne brinu ni o minimumu komunikativnosti, pa budući da ne ostvaruju nikakavkomercijalni učinak, stvaratelji takvih djela i te kako računaju na pomoć državnih fondova i sponzora,

koji će stimulirati njih i njihova djela koja nemaju publiku.

Već je napisano mnoštvo tekstova o nemoći hermetične poezije u drugoj polovici dvadesetog

stoljeća, o poeziji koju čitaju uglavnom samo njihovi tvorci. Već je sve rečeno i o tome da su zadnjih

pedesetak godina gotovo svi europski pjesnici istodobno i kritičari poezije i urednici književnih magazina

koji objavljuju poeziju. Jer jedino kao kritičari i urednici mogu prisiliti sebi slične pjesnike, kritičare i

urednike na recepciju i afirmaciju njihovih vlastitih pjesama.

Ali ostavimo poeziju na miru, i promotrimo što se zbivalo u nedavnoj prošlosti s hermetičnom

književnošću u sferi romana i drame.

Sjetimo se kako su kritičari i akademski krugovi, prije nešto više od četrdeset godina, na umjetan

način afirmirali i čitateljima pokušali nametnuti tzv. »francuski novi roman« i autore kao što su tada bili

Michel Butor, Nathalie Sarraute i Alain Robbe–Grillet.

I mada se radilo o hermetičnim nezanimljivim romanima, koje čitalačka publika nikada nije

prihvatila, tek danas sa sigurnošću možemo reći da je bila u pitanju velika laž i velika kritičarsko–

teoretičarska obmana. U međuvremenu su strogi sveučilišni profesori po Europi tjerali jadne studente

književnosti da se dive i uče o »francuskom novom romanu«, a da nitko nije skupio hrabrosti za reći:

»Gospodo, ti romani su loši i dosadni«.

S druge strane, u europskoj dramskoj književnosti u proteklih desetak godina bili smo svjedoci terora

i nametanja kazališnim krugovima i publici tzv. »drame krvi i sperme«, koja se još zove: »drama koja

udara u lice« (»in–yer–face theatre«).

Najznačajniji predstavnici toga smjera bili su Sarah Kane i Mark Revenhill.

Sve je počelo u Engleskoj, nastavilo se u Njemačkoj, a potom se proširilo po cijeloj Europi. I premda

se radilo više–manje o nevještim bezvrjednim tekstovima, u kojima se kombinirao hermetizam, junaci

ograničene svijesti, eksplicitni seks i eksplicitno nasilje, publika nikada nije istinski prihvatila tu vrst

drame, ipak je taj umjetno nametnuti kazališni trend poharao brojna europska kazališta, čineći izravno

šte- tu sveukupnoj kazališnoj umjetnosti.

O tome je sjajno pisala Sanja Nikčević u svojoj knjizi »Nova europska drama ili velika obmana«,

razotkrivajući mehanizme stvaranja i nametanja toga trenda iz redateljsko–kritičarskih centara moći.

U europskoj drami i europskom kazalištu još se i više nego u romanima pokazala želja za pomodnim

imitiranjem tuđih djela, ma koliko njihov tzv. »uspjeh« bio na staklenim nogama.

Potreba za imitiranjem svake drame ili kazališnog trenda koji doživi uspjeh, bilo akademskog bilo

komercijalnog predznaka, često je toliko naglašena u europskim teatrima, da to u svakom normalnom

poznavatelju kazališta mora izazvati samo podsmijeh i mučninu.

Mišljenja sam da istinska književnost našega vremena (lirika, epika, drama) mora izbjegavati i

hermetizam i komercijalizaciju, te dvije zavodljive krajnosti koje nemaju ničega zajedničkog s istinskom

umjetnošću.

Samo ploveći između takvih Scila i Haribdi, današnji pisci mogu stvoriti autentična djela koja će

suvremeni čitatelji prepoznati kao kvalitetna i iskrena.

Paradoksalno je, ali istinito, da bez obzira na sve što smo doživjeli od pada »berlinskog zida«

naovamo, još su uvijek bolji uvjeti za normalan književni život u malim književnostima i malim narodima

iz bivšega socijalističkog lagera, jer je kod njih manji pritisak i komercijalnih i akademskih krugova na

književnost i književnike.Naime u malim književnostima još uvijek je moguće da jedan čitatelj ili gledatelj sagleda cjelokupnu

godišnju produkciju i sam je procijeni, pouzdavajući se u svoj ukus. Dok je u većim književnostima, zbog

množine novih djela to apsolutno nemoguće, tako da se svi moraju oslanjati na nepouzdane kritičare,

nepouzdanu propagandu i subjektivne prosudbe umjetničkih lobija.

(Zagrebački književni razgovori, jesen 2005)